moj dan pun obaveza, sve obavio, cijelo vrijeme misleći na nju... išla je na posao sa službenim autom, ana2 ju je vozila, umiral sam od straha dal će sretno stići... pričali smo, sve super, VJERUJEM JOJ da me voli, ja bi umro za nju... strah me dal će doć čitava doma, kiša pada, ima sjeban auto, sjebane kočnice, amortizere, gasi se, pokazuje neku grešku, ne da se upalit, loše gume... sat vremena nakon posla mi se javila da je u vg i ide prema doma... ččekam da mi se javi, da sam siguran da je sretno stigla...
ponedjeljak, 30. kolovoza 2010.
30.8.2010.
29.8.2010.
29.8. bez obzira na izjavu da se nećemo vidjeti, našla je vremena za mene. meni nedovoljno, ali ipak je našla... punih 20 minuta, došao sam do nje u maksimir i bilo nam je predivno al sam bio pretužan jer sam razmišljal o tome da se za par minuta moramo rastati... kaj se tiče mame... nema pretjeranih pomaka, al mi se čini da ide na bolje...
samo neznam kak joj je dovoljno tih 20 minuta... i neznam kako nije uspjela više vremena odvojit.... :(((
dnevnik 28.8.2010.
dnevnik 28.8
danas ponovno imam osjećaj da to neće funkcionirati.... radim sve na tome da joj vjerujem da kaže da daje sve u našu vezu... ali samo jednom izjavom u 1 sekundu to ubije... ma malo mi je twško mamu samu sa 6 klinaca ostaviti
pa zato ako je to tak nakon 2 mjeseca i 20 dana veze.... pa uvijek će joj mama bit ispred mene... tj to znači da mamu neće moć ostavit samu doma i udat se za mene... i živjet samnom.. nemam drugog objašnjenja... pa njenoj mami je to posao...
recite da sam u krivu... i da ima vremena za mene..... i da njena mama ima nekaj protiv toga da se vidimo... al glavni problem je šta ne želi reć mami... da se ide samnom nać i da želi provodit vrijeme samnom. ili joj mama to neda... ili ono šta mi je najvjerojatnije da mama onda zmišljava kam bi se išlo da se što manje možemo družiti...
i dalje osjećam da ju volim i da ne želim nijednu drugu ni pogledati.... al nemogu je čekat... nemogu davat cijelog sebe u vezu kad ona ne daje cijelu sebe u vezu....